Da. ^trinaesto poglavlje^
25.09.2009.-15:50

*Priča Allie*

Svakog dana sjedio je kraj mene, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Ponekad mi se znalo učiniti da ga znam od prije i njegov dodir je bio poznat. Ali uvijek bi se ono poznato povuklo u tamu i ostalo je samo ono novo i nepoznato. Svejedno. Osjećala sam da mi se sviđa. Osjećala sam neku toplinu u njegovim očima i u načinu na koji me gledao. Osjećala sam dom u njegovom dlanu kad bi me primio. U svom tom mraku, on mi je bio svijetlo.

*Priča Robert*

Rekli su mi da ne forsiram. Rekli su mi da će jednom doći k sebi i da će se svega sjetiti. A ja sam, eto, nestrpljiv. I bio sam s njom svakodnevno. Držao ju za ruku i gledao joj u oči. Duboko. I ponekad vidio onu moju staru Allie. Onu s kojom sam dijelio sve. Ali ta je redovno bježala natrag u rupu negdje daleko od mene.

Sjedila je na krevetu. Kad je čula da sam ušao, veselo je mahnula i nasmijala se.
"Robert. Nije te dugo bilo."
"Ali tu sam, zar ne? Uvijek sam tu."
"Jesi". Rekla je i zagrlila me. I to mi je bilo čudno. Nikad prije nije bila tako izravna. Uvijek je bila plaha i pomalo suzdržana. Osim ako.. Ali ne. Isključio sam svaku mogućnost nadanja jer je sve boljelo.
"Da". Allie se veselo smiješila i uz sav trud nisam mogao shvatiti što pokušava reći. Zatim mi se približila i poljubila me. Poljubila me onako kako smo se znali ljubiti na kiši. Kao da svijet ne postoji. Primio sam joj ruku, a ona ju nije izmaknula. Stisnula ju je i primaknula se bliže. Mogao sam osjetiti puls i miris njene kose. Mirisala je na more.

*Priča Allie*

Zatim sam se odmaknula. Gledao me u oči i pokušao shvatiti. Znala sam da ne shvaća. Da je zaboravio. Ali ja nisam.
"Ne shvaćaš, jel da?"
"Hmm. Ne. Moram priznat, ne shvaćam."
"I mislila sam. Sjećaš li se onog dana kada me udario auto?"
Shvatio je da igram igru i nije imao izbora. Morao je igrati.
"Da. Sjećam se."
"Što je bilo? Ispričaj mi."

*Priča Robert*

"Kako zna za to? Nikad joj nisam rekao ništa. Nitko joj ništa nije rekao za auto, Kako zna* Nije moguće.. Nije. Ili?"
Moja jedna briga pretvorila se u njih tisuću. Pitanja su me pikala i jedini način da nađem odgovore je da igram po njenim pravilima.
"Dakle.. Te večeri si me napala. I nismo zaspali" Oboje smo se nasmiješili prisjetivši se te noći.
"Ujutro smo otišli van. U onaj naš parkić. Bilo je hladno i izgledalo je kao da će kišiti. Hodali smo. Zatim sam stao i primio te za ruku. Rekao sam ti da te volim."
"I ja sam tebi rekla isto" Uskočila je, postajući nestrpljiva.
"Pitao sam te..." Od šoka sam zanijemio. Više ništa nisam mogao reći kada je ona počela nasmiješeno kimati glavom. Gore dolje.
Skočila mi je u zagrljaj, a ja sam zavrištao od sreće. Počeo sam ju vrtiti po sobi i ona se smijala i ja sam se smijao. Pali smo na krevet i poljubio sam ju kao nikad prije. Kada smo oboje ostali bez zraka, odmaknuli smo se i smijali.

Nakon toliko vremena, kad je ona bila polu-mrtva i kad sam ja bio polu-mrtav, sad smo oboje bili živi i sretni. I zaručeni.

Edit: Obećajem, obećajem, obećajem. Trudit ću se češće pisati poglavlja. :)
Zanima me nešto. Sviđa li vam se izmjenjivanje likova u pripovijedanju ili je stari način bolji? Mišljenja izrecite u komentarima. Voli vas vaša spisateljica :D



Buđenje ^dvanaesto poglavlje^
29.08.2009.-13:12

*Priča Allie

Na trenutak, osjećala sam se kao da sam u mrklom mraku, a netko mi u oči upire svijetiljku. Unatoč svjetlosti, ništa se ne vidi. Zbog svjetlosti, ništa se ne vidi.
Zatim sam zatreptala. Jednom. Dvaput. Ispred mene stajao je jedan mladić. Imao je raščupanu smeđu kosu. Izgledao je tužno. Htjela sam ga upitati što je bilo, ali mi se učinilo neprimjerenim upitati stranca tako osobno pitanje.
Stranac mi je primio ruku.
"Allie, dušo?" tiho me pitao, kao da priča s nekim slabijih mogućnosti zaključivanja. Ruka mi se instiktivno ukočila, a nepoznati posjetitelj se odmaknuo.
"Allie, ja sam. Robert". Čula sam bol u njegovom glasu. Allie. Bili smo ami u sobi, dakle, to sam sigurno ja.
"Oprosti... Znamo se?" procijedila sam. Njegov tužni pogled me ubijao i stvarno sam se trudila nešto prepoznati, ali sjećanje mi je bilo crno. Kao da sam tek rođena.
"Mmm. Da" rekao je tih i tužno, a učinilo mi se da sam vidjela suzu na obrazu. Brzo je prešao rukavom preko lica, kao da se želi sabrati. Da se ne raspukne.
Neka žena pokucala je na vrata.
"Budna je?" upitala je, naglo se razveselivši.
"Ne sjeća se nikog. I nieg. Ne zna tko sam" odgovorio je Robert i naslonio se na zid.
Žena je sjela na krevet.
"Hej, Allie, dušo. Mama je. Sjećaš se?" Ali ne. Nisam se sjećala. Njen pogled, dodir... sve je bilo strano.
Vjerojatno je shvatila da ne znam tko je jer je sakrila lice među dalnove i pa puta duboko udahnula.

*Priča Robert

Više nisam bio potpuno siguran je sam li živ, kad je počela otvarati oči. Dapače, lakše mi je bilo vjerovat da sam mrtav.
"Allie, dušo?" prošaptao sam, uvjeren da sanjam.
Ruka joj se ukočila, a ja sam se odmaknuo.
"Allie, ja sam. Robert" Sada, kad sam joj morao reći tko sam, htio sam biti mrtav.
"Oprosti... Znamo se?"
Kao da sam dobio šakom u trbuh, ostao sam bez zraka. Jedva smogavši dovoljno kisika da odgovorim, promrmljao sam "Mmm. Da."
Zatim je u sobu ušla njena mama, sretna što se Allie probudila, ali ubrzo je i njeno veselje splasnulo. I umjesto njega, vratila se tuga.
Iskrao sam se iz sobe.
Vratila se tuga, žešća nego ikad. Allie, Allie,vrati se!

°°Eto, dragi moj čitatelji, ispričavam vam se zbog duže stanke. Bila sam na moru i nisam stigla pisati. Ali sada sam natrag. I osjećam se kreativno ^.^ °°

Imati krila ^jedanaesto poglavlje^
20.06.2009.-10:04

Bip-bip-bip.
Nisam to više mogao podnjeti. Prokleti bipovi proparali su mi mozak.
"Odite kvragu" promrmljao sam tiho.
Još sam joj se jednom približio, blago primio za ruku i poljubio. Zatim sam otrčao iz sobe. Otišao od nje kao kukavica, jer više nisam imao snage gledati ju nemoćnu. je Njena slabost bila moja slabost.
U bolničkoj kantini, sreo sam njenu mamu. Bila je blijeda i neispavana. Izgledala je za nijansu bolje od svoje kćeri. Samo za nijansu.
Blagim pokretom ruke pozvala me k sebi. Ionako nisam znao što bih sam sa sobom, pa sam sjeo. Stolica je zaškripala.
"Kako je?" Njena majka pitala je iscrpljeno, znajući da se u posljednjih tjedan dana nijednom odgovor nije promijenio.
"Isto. Prokleti bipovi..." Bijesno sam se nasmijao.
U kantinu je ušla grupa glasnih muškaraca. Čuo sam da im je prijatelj slomio nogu tijekom utakmice.
"Oh, velikog li problema" pomislih u sebi, ali nisam rekao ništa.
Grupa je nastavila gromoglasno razgovarati, ponekad se dovikujući s jednog kraja kanetine na drugi.
Zatim su, pojevši svoje ogromne obroke, napustili kantinu.
Iza njih je došao jedan drugi muškarac, prijateljski se smijući, kao da je htio pokazati da nije jedan od njih.
Okrenuo sam glavu prema Allienoj majci. Ali, nje nije bilo.
Odlučio sam prošetati po parku, nadisati se zraka i skupiti snage za povratak.

Njeno se stanje nije promijenilo. Umoran od razočarenja, približio sam se prozoru i otvorio ga.
Pogledao dolje.
I više nisam shvaćao što radim, ni kako sam se našao na prozoru. Sve se događalo brzo i nisam siguran jesam li išta u tih par minuta odlučio. U jedno sam bio siguran; imam krila.
Bacio sam još jedan, posljednji pogled na ljubav svog života.
Znate kako um ponekad igra trikove? Kako vidite ono čega tamo nema, ili obrnuto. Bio sam uvjeren da mi se to sad događa.
Pomakla je ruku.
Skočio sam s prozora, a tlo se zatreslo. Prišao sam njenom krevetu i primio je za ruku.
Istina, micala se.
"Allie? Allie, ljubavi, čuješ li me?"
Otvorila je oči.

Koma ^deseto poglavlje^
12.06.2009.-10:48

*Priču od sada priča Robert*

Ležala je polumrtvo na cesti. Trčao sam prema njoj, ali kao da me neka sila vukla natrag. Umjesto vjetra u leđa, dobio sam vjetar u prsa. Kada sam joj se napokon približio, zatekao sam nekog klinca kako plače nad njom.
Ne. Nisam se htio zamarati pitanjima tko je on, ili što hoće.
Primio sam hladno, blijedo lice moje voljene. Njene smeđe oči bila su savršeno skrivene iz kapaka. Izgledala je kao da spava. Kao da će se probuditi, nasmijati se mojoj brizi i poljubiti me.
U daljini se čula hitna. U blizini žamori ljudi. U mom srcu, nije se čulo ništa.

* * *

Hodao sam tmurnim hodnicima ovdašnje bolnice. Svi su bili isti- s jednakim blijedozelenim zidovima, s identičnim sterilnim linoleumom.
Allie je ležala u krevetu. Ruke su joj položili uz tijelo. Iz nje su virile žice- milioni žica priključenih na aparate.
Samo su se aparati glasali u sobi.
Bila je u komi. Bio sam i ja.
Sjeo sam kraj nje, na krevet, i gladio joj ruku. Znao sam da ne osjeća, ali nešto neobjašnjivo govorilo mi je da svejedno ne odustajem. Poljubio sam joj obraz. Pričao koliko mi fali, koliko ju trebam.
Nervoznim stopama približavala se njena majka.
Vidjevši kćer, onako mrtvu i nepomično, briznula je u plač. Ne pokušavajući sakrivati svoju tugu, pridružio sam se suzama.
Pred očima mi se vrtila scena prosidbe. Zašto je onako reagirala? Zar me... ne voli?
Od umora sam malaksao i zaspao.

Probudio sam se u našoj sobi. U našem krevetu. Probudio sam se sam.
Htio sam vrištati. Od boli koja mi je razarala srce, od samoće koja me gušila, od tuge koja me uništavala. Ali sam ipak, najviše od svega, htio da je tu. Da nosi prsten kojim obećava da si pristajemo dok nas smrt ne rastavi.
Smrt.
Sakrio sam lice među dlanove i još jednom zaplakao...

Šok ^deveto poglavlje^
02.06.2009.-20:47

Zadovoljno smo se smješkali jedan drugom, kad su se probudili njegovi roditelji. Osjetili su nešto neobično u našoj sreći, ali su, pogrešno to pripisavši hormonima, nastavili mazati maslac na kruh. Završivši doručak, vratili smo se u svoju sobu.
"I, kako je moja princeza danas?" Pitao me šapčući. Ležali smo na krevetu, uživali u toplini sunca i jedno u drugom. Tiho me gladio po kosi. Igrala sam se sa svojom narukvicom, povremeno ju bacavši iz jedne ruke u drugu. Bio je to poseban trenutak. Trenutak u kojem je tišina govorila više od riječi.
* * *
"Khm" Tiho se nakašljao tijekom naše, već pomalo rutinske, šetnje parkom. Okrenula sam se prema njemu i na licu mu vidjela nekakvu čudnu mješavinu straha i nestrpljenja.
"Robert?" Željela sam nekako izvući iz njega to što ga je gušilo. Nisam ni trebala. Ionako bi rekao.
"Gle, ja te volim. I ti to znaš. I.. stvarno ne znam što da ti kažem, ni kako...Ne mogu bez tebe. Ne znam kako sam do sad izdržao, ali bez tebe, moj život nema smisla. Nema mene, bez tebe."
"I ja tebe volim, Robert, znaš to" Rekla sam mu, pomalo razdragana nenadanim izljevom ljubavi. Nisam ni shvatila da sam ga prekinula u nečemu.
"Allie" rekao mi je, s nekakvom, još neviđenom dubinom u tim zeleno-plavim očima. "Hoćeš li se udati za mene?"
Pogodilo me. Nisam znala što reći. Bila sam šokirana i to se vidjelo na mome licu. Pokušala sam sakriti taj izraz nekakvim osmjehom, ali je ispao tako kisel da je Robert pomislio da se gušim.
Gušim. Ta je riječ približno dobro označavala moju reakciju na njegove riječi. Brak? Nismo li premladi? "Oh, Bože, gdje li to moj život ide?" pomislila sam, potpuno uznemirena i neuračunljiva.
"Allie? Jesi dobro?" Zabrinut je pitao Robert.
"Ne, ovaj.. da. Ne znam. Moram..." I otrčala sam. Ne znam ni zašto ni kamo. Živim s njim, kud bih onda mogla pobjeći? Nije mi bilo važno. Nisam htjela razmišljati. Uključila sam iPod, isključila mozak i potrčala. Preko parka, livade, cesta. Bilo gdje. Što sam duže trčala, bila sam smirenija.
Nakon nebrojivo mnogo vremena, sjela sam na klupu. I razmislila. U glavi prevrtila događaj. Odvagnula "zašto" i "zato", odvagnula "ne" i "da" i shvatila da mi je reakcija bila potpuno nepotrebna. Volim ga i sigurna sam da želim provesti ostatak života s njim. Ništa drugo nije bilo bitno.
Puno smirenija i sretnija, krenula sam kući. Reći Robertu da ne znam što je ono bilo, i da se, naravno, želim udati za njega. Da ga volim.
Već sam pomalo zaboravila da sam prelazila cestu, kada se iza mene čuo glasno skvičanje guma po cesti. Nisam se okrenula, misleći da je taj auto daleko, i da nitko nije ozljeđen.
Zatim sam osjetila hladan i tvrd udarac na lijevoj strani tijela. Sve se zabijelilo, jaka svijetlost mi je štetila očima, a od neopisive boli klonula sam u nesvijest.
"Odmaknite se! Dajte mjesta!!" Bilo je to zadnje što sam čula. Glas nisam prepoznala, ali, uostalom, bila sam toliko ošamućena da nisam znala tko sam. Tople ruke primile su mi lice, a na usnama sam osjetila male slane kapljice. Netko je plakao.
Tko?

Svanulo je jutro. ^osmo poglavlje^
31.05.2009.-18:15

Čekala sam.
Poljubila ga žešće, s više strasti nego kod prvog poljupca. I pričekala.
Nije se probudio.
Znala sam da je živ. Bio je uzdahnuo i sada sam čula kako diše. I provjerila puls. Sigurna sam da je živ. Ali, zašto se ne budi...?
Ljubeći ga i grleći, dočekala sam jutro.
A on se probudio. Nije osjetio moje čvrste zagrljaje, niti strastvene poljupce. Kako je zaspao- tako se probudio.
I dao mi je ideju.
Svake noći budila sam se prije njega. Ljubila ga, grlila- kao one noći, kada ovo još nije bila moja soba; kada sam ja bila ta koja je rekla ne.
Sada sam se suzdržavala da ga ne skinem.
Nisam mogla objasniti i opravdati svoje postupke. Bio je moj. Zašto sam ga onda htjela svaki put kada bi zaspao? Nisam se valjda bojala odbijanja?
Kako god bilo, isti scenarij ponavljao se iz noći u noć. Sve više sam ga željela, i sve manje sam se u tome suzdržavala.
Dok se jedne noći nije probudio.
"Š-Što to radiš?" Pitao me zbunjeno, s gornjim dijelom piđame oko vrata.
"Ne znam." Rekla sm iskreno i legla natrag na jastuk.
Robert mi je prišao, primio moje lice u svoje ruke i ljubio.
Prvo mi je ljubio usne, zatim je prešao na vrat i klizio niže...
Kroz tijelo su mi prošli trnci, ali nisam ga zaustavila. Ovaj put, ja sam skidala njega.
Ruke su mu prelazile preko mojih nogu, bokova sve do grudi.
Moje su ruke prelazile preko neravnih površina njegovog čvrstog trbuha i snažnih, mišićavih ruku.
Bio je jak, ali nježan. Uživala sam u tim trenucima. I on je. Postali smo jedno tijelo i jedna duša. Nerazdvojni, zauvijek...
Prolazile su minute i svanulo je jutro. Sunce me dočekalo u njegovom naručju. Zaslijepio me njegov smješak.
Blago me pogledao, prišaptao "Volim te" i poljubio. Ne onako strastveno kao što me ljubio tijekom ove noći, ali nisam ni htjela vatren poljubac. Takav, blagi poljubac, dokazivao mi je da me voli. I to mi je bilo dovoljno.
Bila sam sretna. Sretna, jer smo čekali. Jer smo to napravili sada, a ne prije 6 mjeseci, kada sam prvi put bila u ovoj sobi.

Nakon te mirne, i ostatku čovječanstva potpuno nevažne noći, digli smo se iz kreveta.
Te mirne, potpuno nevažne noći, mi smo neočekivano, naglo i neplanirano izgubili nevinost.
I vezali se jedno za drugo neraskidivom i savršenom niti. Zauvijek.

Robert...? ^sedmo poglavlje^
21.05.2009.-13:45

"M.. Molim?" rekao je onim preslatkim zbunjenim glasićem.
"Ostajem! Rob, ja ostajem!" zakreštala sam u slušalicu puna blažene sreće i ispunjavajuće i neizmjerno intenzivne ljubavi.

Slijedećih mjeseci, naše obitelji provodile su svaki vikend zajedno. Njegova i moja mama postale su dobre prijateljice. Bilo mi je tako drago što je sve ipak ispalo lijepo. Kao da su svi ružni trenuci služili da bi sada znali cijeniti ovo što imamo. I mami je bilo lakše; sada kada je znala da ostajem u dobrim rukama- i da sam sretna. Nikad me nije vidjela tako sretnu.
Zatim je mama otišla. U Dublin.
Znate onaj osjećaj, kada vam se čini da ste naglo odrasli? Kao da ste sada zrela i odgovorna osoba, a da ste još minutu prije bili dijete?
Eto. Tako sam se ja osjećala dok sam gledala kako mama ulazi u avion. Kako polijeće. Tako sam se osjećala kada se avion više nije mogao vidjeti.
Robert me primio za ruku, šapnuo mi nešto, nježno pojubio obraz i otišao. Bila sam mu zahvalna na tih par minuta samoće koje mi je pružio.
Sjela sam na stolicu u polupraznoj čekaonici i razmišljala. Oči su mi bile pune suza. Nisam plakala zbog loše odluke; znala sam da će mi ovdje biti bolje nego igdje drugdje. Plakala sam jer sam voljela mamu. I jer sam znala da će mi neostajati. I zato što nisam imala nikakve ideje što me čeka. Samo sam s mamom znala živjeti, samo sam s njom dijelila stan. A sada sam kretala u nepoznato. Tko ne bi zaplakao?
"Saberi se". Zapovijedila sam si. "Ja to mogu. Bit će mi lijepo." zadovoljno sam zaključila i ustala. Roberta sam ubrzo našla i krenuli smo. U moj novi dom.

Sjećala sam se prošlog puta kad sam bila u njegovoj sobi. Ovaj... našoj sobi. Sada sam ju bolje promotrila.
Zidovi su bili zeleni, a preko puta vrata jedan veliki prozor. Voljela sam imati prozor u sobi. Voljela sam buditi se uz zrake sunca.
Robert je skinuo postere. Na sredini sobe bio je jedan veliki mekani tepih. Ormari su bili dovoljno veliki za mene i Roberta. Soba, koja kao da je bila stvorena za dijeljenje, šarenim bojama izrazila mi je dobrodošlicu.
"Jedan krevet?" Zbunio me nedostatak madraca u sobi. "Zar ćemo i krevet dijeliti?"
Ne. Nije mi bilo žao. Naprotiv. Bila sam sretna. Sretna i zbunjena svojim novim životom.

***

Uživala sam u tišini.
Nije mi smetalo što više nisam mogla zaspati uz riječi najdražih pjesma, kao što sam inače zaspivala. Tišina mi je godila. Dopuštala mi je da razmišljam. Na miru.

Robert se okrenuo na drugi bok i glasno uzdahnuo. Mislila sam da se probudio. Nije.

Volim ga. Ni jedna stanica u mom tijelu ne sumnja u osjećaje koje gajim prema njemu.
Znam da nam je suđeno da ostanemo zajedno. Zauvijek.
I znala sam da on voli mene. Vidjelo nam se u očima.
Približila sam mu se i blago ga poljubila.

NIje se probudio.



I ne pada kiša. ^šesto poglavlje^
16.05.2009.-16:30

Već je prošlo nekoliko tjedana od kada sam prespavala kod Roberta.
U razdoblju između tada i sada bili smo stalno zajedno. Ili bar većinu vremena. Ali, nešto se u meni promijenilo. Znate onaj osjećaj zaljubljenosti i apsolutne zaluđenosti drugom osobom? I kada taj osjećaj prođe; kada se val strastvenih osjećaja povuče, ostaje ljubav. Je li ona uvijek dovoljna?

Šetali smo po parku držeći se za ruke. U grlu sam imala veliku knedlu i bojala sam se rečenice koju sam trebala izgovoriti. Ništa nije moglo opisati nelagodu koja mi se stvarala negdje u trbuhu: ni staklene oči spremne lijevati suze; ni čvrsto stisnute šake; ni njegov brižni pogled pun ljubavi.
Odluka je pala: ja sam ju samo prenosila.
"Ja... ovaj..."-glas mi je pucao, a suze su polako tekle niz lice- " Ja se selim. Mama je našla novi posao u Irskoj i moram otići...". Tresla sam se od tuge i vidjela sam da je i on tužan. Nježno je prelazio rukama preko mojih leđa i dugo smo stajali u tišini.
"Nemoj."- tiho je zastenjao. Kroz njegov tihi jecaj čulo se da i sam ne vjeruje u ono što je rekao. Bez riječi, oboje smo shvatili da je gotovo. Da možda i nikad nije trebalo započeti.
U meni je nešto puklo. Tiho, bez ikakvog zvuka. Kao da je netko ugasio svijeću, ugasila se i bol. Ugasilo se sve što sam ikada osjećala. Tamo u parku, u tami, na hladnoći, ja sam umrla.
Ne sjećam se kako sam stigla kući. Ne sjećam se kako sam legla u krevet, ni tko mi je skinuo onu prljavu i mokru odjeću i obukao piđamu. Piđama je trebala biti topla. Ali, meni je bilo hladno.
Poljubac moje majke trebao je utješiti, ali nije. Nisam osjećala ništa. Kao da sam prazan papir, po kojem djeca šaraju raznim bojama, ali kada djeca odu, boje izblijede i nestanu. I papir je opet prazan.
Iduće dane provela sam u tišini. Pretvorila sam se u utvaru i iako me bilo, nisam postojala. Lebdjela sam zrakom, prozirna i nevidljiva. Ni Robertu nije bilo bolje. Zajedno smo umirali, jedno zbog drugog; jedno za drugo.

Dani su prolazili, neprimjetno i tiho. Došao je i moj 18. rođendan. I tijekom dana, u mojoj glavi, izmučenoj bolima i tugama koje su se kroz nju provlačile, zasjala je ideja.
"Mama, ja sam sada punoljetna". Prvi put sam joj se obratila proširenom rečenicom nakon toliko dana šutnje.
Kimnula je u znak razumijevanja. Ali, nije razumjela što sam htjela reći.
"Mama," -nastavila sam- "vidiš da ne mogu živjeti bez Roberta. A ni on ne može bez mene."
"Da, vidim to."- potvrdila je, i dalje ne znajući na što ciljam.
"Ne idem s tobom u Irsku. Ostajem ovdje."- rekla sam odlučno, iako me boljelo. Nisam htjela ostaviti mamu. Ali, ne mogu bez Roberta. Vjerojatno sam trebala pretpostaviti da ništa nije lagano...

Dugo sam razgovarale, a onda sam nazvala Roberta.
"Imaš jednu sobu viška?"- rekla sam i zahihotala se, nakon toliko dana šutnje.

I prinčevi znaju posrnuti ^peto poglavlje^
25.04.2009.-19:12

"Ne" promrmljala sam slabašnim glasićem dok mi je skidao majicu.
Nije me shvatio ozbiljno. Iskreno, ni sama sebe nisam shvatila ozbiljno. Htjela sam to. Htjela sam njega. Zanemario je moje neuvjerljivo odbijanje i skinuo i svoju majicu, pokazivajući svoja divna, čvrsta, mišićava prsa. Ostala sam bez daha. Znala sam da se ovo nije smjelo događati i da bih trebala reći "ne" . Ali, htjela sam ga.
Kada mi je već polako krenuo otkopčavati hlače, u glavi mi je proradio kliker.
"Ne" rekla sam, ovaj put odlučnije, i shvatio je da ja to ne želim. Gledala sam ga u oči i rekla mu
"Ne, ja to ne mogu. Ne sada. Znaš da te volim."
"Volim i ja tebe" rekao je pomalo ožalošćeno i razočarano, ali znala sam da mi nije zamjerio. U očima mu se vidjelo da shvaća. Ostatak večeri proveli smo u razgovarajući. S vremena na vrijeme, i ljubili smo se, ali to više nije otišlo onoliko daleko i bila sam mu zahvalna zbog tog. Da je krenuo još jednom, mislim da ne bih bila u stanju opet reći ne.
Te noći, prvi sam put prespavala kod njega. Mami sam javila da ću prespavati kod prijateljice i povjerovala mi je.
Ponekad sam stvarno žalila zbog laži koje bi ona povjerovala. Ali, ova nije bila jedna od njih. Omogućila mi je da cijelu noć provedem s njim i to me činilo sretnom.

Njegov krevet bio je neopisivo udoban i topao. I velik. Bio je abnormlano velik, s obzirom na činjenicu da je predviđen za jednu osobu. Bez problema sam se sklupčala uz Roberta i zaspala.

Probudila sam se oko 11 i shvatila da sam trebala otići u školu. Robert je još uvijek ležao kraj mene u blagom polusnu, sa velikim smiješkom na licu. Gledala sam ga, i uživala u tom tihom trenutku.
Počeo se mrštiti i onda se naglo probudio. "Dobro jutro" tiho sam mu prišaptala na uho i poljubila ga. Osmjehnuo mi se onim svojim najljepšim osmijehom i uzvratio mi poljubac. Još smo neko vrijeme tiho šaptali, kada se digao i otišao napraviti doručak.
"Za moju princezu"- rekao je pružajući mi zdjelu s pahuljicama.

Hladnoća ^četvrto poglavlje^
21.04.2009.-14:47

Sjedili smo kraj jezera i pričali. Govorio mi je o svom životu, razmišljanjima i stavovima. Na neke izjave slatko sam se nasmijala, dok je kroz druge odisala teška tuga koju je on tada osjećao. Bila sam sretna, znajući da mi vjeruje. Najednom se nebo naoblačilo i u grmlju je nešto zašuškalo. Oboje smo utihnuli od straha i nervoze. Odjednom je iz grma iskočio čovjek u crnom i energično potrčao prema nama. Robert je brzo skočio na noge, uhvatio me za lakat i zajedno smo pobjegli. Trčali smo preko polja sve dok nismo naišli na ogradu. Okrenuli smo se i tražili drugi put, ali on nam je već bio preblizu. Čvrsto smo zatvorili oči...

Nježno tapkanje na prozoru trgnulo me iz sna. Ošamućena od predugog spavanja, teturala sam po sobi dok napokon nisam pronašla kupaonu. Oprala sam zube, umila se i počešljala. Kiša je neumoljivo padala bez ikakvog naznaka da će ikada prestati. Obukla sam plavu majicu s dugim rukavima i traperice i uputila se u dnevnu sobu. Mama je već bila na poslu. Brzo sam pojela par keksića i popila čašu miljeka, obukla jaknu i starke i izašla iz stana. Bila sam umorna. Nisam se dobro naspavala. Možda umor nije imao nikakve veze s lošim spavanjem? Možda je to čisto bila posljedica prvog dana škole i psihičke nepripremljenosti. Dva tjedna praznika prebrzo je prošlo. Možda je razlog lošeg raspoloženja bila činjenica da više neću moći cijeli dan provesti s Robertom, i da neću moći samo o njemu razmišljati kada nismo zajedno. Hmm, da. To je najviše boljelo.

Tiho sam sjedila u klupi i ignorirala svijet. Nesvjesno sam crtkarala po bilježnici. Uskoro je zazvonilo,a ja sam shvatila da sam cijeli list ispunila srcima. Nasmijala sam se sama sebi i krenula na drugi sat.

Vani se spuštao mrak, a ja sam promrzla sjedila na klupici. Obasjavala me blijeda svjetlost ulične lampe. Izdaleka sam uskoro mogla vidjeti njegov obris. Pomisila sam da je lud. Nije li prehladno za sjedenje na klupici? Prvo imalo smisleno objašnjenje koje se stvorilo u mojoj glavi bilo je da me voli, i da mu nije bitno koliko je vani hladno. Mogla sam to razumjeti. Da potisnem osjećaj razuma, i ja bi se tako osjećala.
Kad se napokon približio, ustala sam i zagrlila ga. Zagrljaj se uskoro pretvorio u blag poljubac. Sjeli smo natrag na klupicu kad mi je prišao bliže i prišapnuo mi na uho. "Hladno je. Možemo kod mene doma. Staraca mi nema, pa te nitko neće gnjaviti. Hajde, bit će nam toplije nego ovdje". Sve to imalo mi je smisla i zato smo se polako digli s klupice i krenuli prema njegovoj kući.

Bila je to lijepa kuća. Nije se pretjerano razlikovala od ostalih u nizu, ali opet, bila je jedinstvena. Zračila je nekom toplinom i vjerojatno je bila veoma ugodna. Tek kad sam stupila u njegovu dnevnu sobu shvatila sam da se nalazim u kući svoga dečka dok mu nema nikog doma, i počela sam osjećati blagu nervozu. On se ponašao potpuno normalno dok mi je pokazivao svoj mali dvorac. Posljednje mi je pokazao svoju sobu. Dok sam se okretala oko svoje osi gledajući u njegove postere i djelomično neurednu sobu (što je bilo u redu, jer ni moja nije bila uredna), on je zatvorio vrata. Sjeli smo na krevet i ljubili se. Njegovi su poljupci zatim postali energičniji, i ruke su mu klizile svuda po meni. Napokon sam shvatila što pokušava.

<< Arhiva >>




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ljubav ovdje opisana nije osobno proživljena. Možda će se dogoditi, možda neće. No, nije ni bitno. Temelj ove romanse nije stvarnost. Temelj su snovi. A u snovima je sve moguće. I zato, sanjaj sa mnom...

*Priča koju ovdje imaš priliku pročitati nije obična pripovijetka. Nećeš naći zanimljive dijaloge i intrigantne opise događaja. Ako to očekuješ, ovo nije blog za tebe.*

CREDITS

base code: x,x